Slivno područje obuhvaća prostrano područje zaleđa izvorišta Klokun i Modro Oko. Sliv izvorišta proteže se u smjeru sjeverozapada u duljini 50 km. Obuhvaća Vrgorsko i Rastok polje te se proteže u smjeru sjeverozapada širine između 10 i 12 km sve do Poljica. Područje sliva izvorišta Klokun i Modro Oko naznačeno je na slici 1., s Osnovnom geološkom kartom u podlozi. Teren je morfološki razveden, a glavni oblici orijentirani su u pravcu SZ-JI. Zastupljeno je nekoliko tipova reljefa, a to su krška polja, krške zaravni i planinsko područje. Najizraženija morfološka pojava na istraživanom području je Vrgorsko polje (Jezero). Dinarskog je smjera pružanja, duljine 15 km i širine između 0,5 i 3 km i zauzima površinu cca 30 km2. Od sjeverozapada na području Kutca prema jugoistoku račva se u dva dijela, duguljastog prema Crnom Viru i lepezastog oblika prema Krotuši. Nadmorska visina polja je između 20 i 28 m n.m., a iznimno u predjelu Krotuša i niža od 20 m n.m. Polje je blago nagnuto prema jugoistoku, od uzvodnih izvorišnih zona do nizvodnih ponorskih zona i okruženo brdima koja se izdižu na visini preko 700 m n.m. Polje predstavlja ishodišni prostor osnovnog sliva izvora Klokun i Modro Oko. U sjevernom i sjeverozapadnom dijelu polja nalazi se nekoliko stalnih i povremenih izvora koji prihranjuju rijeku Maticu Vrgorsku koja protječe središnjim dijelom polja prema Staševici i dalje prema jugoistoku, do ponorne zone Crni vir. Na predjelu Krotuša izgrađen je odvodni tunel prema Baćinskim jezerima duljine 2130 m, kapaciteta 49 m3/s. S južne strane polje je omeđeno planinskim masivom Rilić (918 m n.m.), koji se od Staševice pruža prema sjeverozapadu i nastavlja na Biokovo. Od Staševice prema jugoistoku, do doline Neretve teren je karakteriziran pobrđem s vrhovima od 300 do 450 m n.m. Sa sjeverne strane polja najmarkantnija morfološka pojava je planina Matokit s najvišim vrhom Sv. Rok (1062 m n.m.). Sa sjeveroistočne strane Matokita pruža se krška suha udolina Prapatnica koja se pruža na sjeverozapad sve do Slivna i Krstatice. S istočne i zapadne strane spomenutih udolina izdižu se planinski vrhovi preko 1000 metara nadmorske visine. Između Rilića i Matokita, sjeverno, sjeverozapadno od Vrgorskog polja nalazi se krška uvala Bunina, na nadmorskoj visini 80 m, koja je od Vrgorskog polja odvojena uzvišenjem Radović. Uvala nema stalnih izvora nego nekoliko estavela u sjeverozapadnom dijelu, od kojih je najveća Betina. Jama Betina jedna je od najdubljih i podzemno najprostranijih jamskih šupljina u ovom području. Za vrijeme dugotrajnih i obilnih kiša iz jame istječu velike količine vode plaveći cijelu depresiju između Kokorića i Koteza. Sa sjeveroistočne i istočne strane Vrgorskog polja pruža se polje Rastok, duljine oko 12 km, na nadmorskoj visini od 60 do 66 m.n.m. Prema jugu zatvoreno je brdima Gradina (480 m.n.m.) i Zveč (462 m.n.m.). Polje se pruža smjerom SZ-JI i proteže prema Ljubuškom u BiH. Površina polja je oko 18 km2, od kojih se 8 km2 nalazi na području RH. U sjeverozapadnom dijelu polja javljaju se izvori koji prihranjuju rijeku Maticu Rastočku, a u južnom, istočnom i sjevernom dijelu nalazi se veći broj ponora. Matica Rastoka predstavlja nastavak kanala Parilo – Brza voda kojime se dovode vode iz rijeke Tihaljina – Mlade. Prema osnovnoj geološkoj karti list Ploče (S. Marinčić i dr. 1972.) prikazano područje u stratigrafsko – strukturnom smislu pripada geotektonskoj cjelini Dinarida. Jaka tektonska poremećenost recentnog sklopa posljedica je tektonskih pokreta u raznim fazama, ali najveće značenje imaju pokreti u laramijskoj i pirinejskoj fazi. Mlađi pokreti kroz oligocen i neogen nisu bitno promijenili strukturni sklop, ali su njihovi radijalni pokreti utjecali definitivno na izdizanje kopna i formiranje reljefa. Spomenuti autori OGK list Ploče podijelili su istraživani teren u četiri tektonske jedinice, a prostor obuhvaćen istraživanjem za zaštitne zone izvorišta Klokun i Modro Oko u cijelosti se nalazi u tektonskoj jedinici Biokovo i tektonskoj jedinici Biokovska zagora. Tektonskoj jedinici Biokovo pripada područje Biokova i Zabiokovlja izrazito brdovitog predjela. Struktura je prema primorskom dijelu navučena na srednjoeocenski fliš dok je unutrašnji dio ostao u stadiju ljuske. Dio tektonske jedinice Biokovo obuhvaća prostor Rilić planine i južni dio masiva Biokovo, a sa sjeveroistoka je omeđena linijom Dragljane – Kokorići – Vrgorsko polje dolina Neretve. U strukturnom pogledu predstavlja antiklinalu reduciranu na jugozapadnom krilu. Područje sliva u najvećoj mjeri obuhvaća prostor tektonske jedinice Biokovska Zagora. Osnovna karakteristika ovog područja je visok stupanj tektonske poremećenosti što se manifestira intenzivnim nabiranjem, lomljenjem i rasjedanjem naslaga, kao i izrazito ljuskavoj građi. Radi se o sedimentnom kompleksu izgrađenom od naslaga kredne i paleogenske starosti, koji je deformiran u niz ešaloniziranih bora, koje su tangencijalni pokreti pretvorili u prebačene bore ili u ljuske. Razlikuju se dvije strukturne jedinice, Biokovo-Mosor i Biokovska zagora. Mosor i Biokovo označavaju čelne navlačne strukture, a reversne strukture Biokovske zagore ograničene su zonom Tihaljinskog rasjeda. Rasjedi pripadaju trima sustavima osnovnog pružanja SZ-JI, SI-JZ i SSZ-JJI. Najvažniji rasjedi strukturnog sklopa i protezanje naslaga uglavnom prati dinaridski pravac pružanja, no za hidrogeološke odnose važni su rasjedi dijagonalni na strukturu i oni poprečno na nju, koji često služe kao pogodan medij za razvitak privilegiranih pravaca strujanja podzemnih voda.
Najveći dio terena izgrađuju karbonatne naslage gornjokredne starosti te u manjoj mjeri paleogenske karbonatne naslage. Karbonatne stijene zastupljene su vapnencima, ponegdje u izmjeni s vapnenim brečama, dolomitima i dolomitičnim vapnencima. Karbonatne naslage uglavnom su dobre su propusnosti, a samo manji dio prostora pokriven je naslagama slabe propusnosti. Naslage srednje propusnosti pokrivaju manji, središnji dio sliva u obliku izduženih zona pružanja SZ-JI. Mjestimično dolaze nepropusne eocenske naslage fliša koje predstavljaju barijeru toku podzemne vode. Male su širine i debljine. Podzemna voda otječe ispod ovih naslaga, a u hidrogeološkom smislu predstavljaju viseću barijeru. Pored karbonatnih stijena, krška polja prekrivena su kvartarnim taložinama. Radi se o sedimentima jezerske krede i pjeskovitim glinama, vrlo slabe propusnosti. Debljina ovih naslaga nije poznata, a prema literaturnim podacima maksimalna debljina iznosi do 15 m. Litostratigrafski članovi pružaju se paralelno strukturama. Stijene su intenzivno tektonski razlomljene što je doprinijelo dubokom okršavanju koje doseže ispod razine mora. Prevladavaju rasjedi dinarskog pravca pružanja koji predstavljaju preferirani put za tok podzemne vode, ali i oni okomiti i dijagonalni na pružanje struktura. Tečenje podzemne vode odvija se kroz karbonatni vodonosnik, iz viših dijelova terena, Imotskog polja prema Rastok polju, zatim prema Vrgorskom polju i u konačnici prema Baćinskim jezerima i izvorima na desnoj obali Neretve. Površinska hidrografska mreža vezana je samo za krška polja prekrivenim kvartarnim slabopropusnim naslagama, a na preostalom dijelu nema površinskih tokova. Polja su orijentirana smjerom sjeverozapad – jugoistok, s izvorišnim zonama u sjevernom, sjeveroistočnom dijelu i ponornim zonama u južnom, jugozapadnom dijelu. Trasiranjima je dokazano kaskadno prelijevanje iz jednog polja u drugo, sukladno pružanju struktura, međutim dokazano je i tečenje podzemne vode okomito na strukture. Za niskih voda tok podzemne vode odvija se kroz karbonatnu podlogu ispod krških polja, a istjecanje vode odvija se samo na velikim krškim izvorima, kao što je Butina u Vrgorskom polju. Naslage koje prekrivaju polje imaju ulogu viseće barijere. Kroz polje Rastok protječe Matica Rastoka, koja predstavlja nastavak kanala Parilo – Brza voda. Navedenim kanalom se u sušnom razdoblju dovode vode za natapanje iz rijeke Tihaljina – Mlade – Trebižat. Nizvodno od utoka Brze vode, Matica Rastoka prikuplja i odvodi izvorske vode (Krenica, Banja) i odvodi ih prema ponorima na jugozapadni rub polja, odakle se dreniraju u pravcu Vrgorskog polja. Krenica je povremeni izvor, procijenjene izdašnosti 100-1000 l/s. Izvor Banja koristi se za vodoopskrbu grada Vrgorca, kapaciteta 50 l/s. Radi efikasnijeg odvođenja velikih voda iz polja Rastok, 1985. godine izgrađen je odvodni tunel „Rastok“ dužine 1,6 km i kapaciteta 18 m3/s te spojni kanal od izlaza tunela do Matice Vrgorske, međutim nije pušten u rad radi nedostatnog kapaciteta hidrotehničkog sustava Vrgorskog polja i Baćinskih jezera za prihvat dodatnih količina vode. Regulacija vodotoka Matica Rastoka izvedena je u duljini 7,25 km. Vrgorskim poljem protječe rijeka Matica Vrgorska koja se prihranjuje iz stalnih izvora – Butina, Lukavac i Stinjevac te za visokih voda i niz povremenih izvora (Vlaška, Nuga, Mrtva, Studena, Kruška, Vučija) koji se napajaju podzemnim tokovima s viših horizonata polja Rastok i Imotsko – Bekijskog polja. Butina je izdašan krški izvor (Qmin. 500-1000 l/s), a ujedno i crpilište javnog vodovoda. Za crpilišta Butina i Banja načinjen je prijedlog zona sanitarne zaštite (Viljevac, Ž. i Ivičić, D., 1992), međutim odluka o zonama zaštite nije pravno verificirana. Izdašnost izvora Stinjevac i Lukavac kreće se od 10 do nekoliko 100-tina l/s. Vrgorsko polje prekriveno je nepropusnim kvartarnim naslagama, a na području gdje je debljina ovih naslaga mala, a podloga okršena, razvijeni su ponori i ponorne zone (Umčani, Staševica, Krotuša, Crni vir), kapaciteta 30-35 m3/s, s time da ponora ima i u samom koritu Matice. Korito Matice Vrgorske regulirano je u duljini 24,0 km. Na području Krotuše izveden je odvodni tunel (Vrgorski tunel) duljine 2130 m prema Baćinskim jezerima kapaciteta 49 m3/s, kojemu je uloga odvodnja i sprječavanje plavljenja polja. U tunelu se nalazi izvor nepoznate izdašnosti. Oko 4,2 km uzvodno od ulaza u tunel izvedena je razdjelna građevina kojom se odvaja dio voda prema Crnom Viru u jugoistočnom dijelu Vrgorskog polja. Razdjelna građevina omogućava da pri malim vodama otjecanje i dalje ide k Crnom Viru kako bi se omogućilo snabdijevanje vodom nizvodnih ponora, odnosno izvora, dok kod velikih voda veći dio usmjerava ka tunelu. Područje Crnog Vira zaštićeno je od poplavnih voda rijeke Matice izgradnjom nasute brane 1981. godine. Poplave u polju Rastok i Vrgorskom polju javljaju se redovito u hladnijim i vlažnijim razdobljima godine. Posljedica su ograničenih kapaciteta ponora i odvodnog tunela, odnosno visokih razina podzemne vode u okolnom krškom masivu. Na Vrgorskom polju i Rastok polju odvija se poljodjelska aktivnost što podrazumijeva korištenje različitih zaštitnih kemijskih sredstava, a koja predstavljaju potencijalne onečišćivače podzemne vode. U kotlini Bunina, između Kokorića i Koteza nalazi se jama Betina koja ima funkciju estavele. U kišnom razdoblju funkcionira kao izvor što dovodi do plavljenja depresije, koje traje 5-10 dana. Na području Zavojana nalazi se bujica Brstenica. Relativno je kratkog toka, protječe Zavojanskim poljem gdje nestaje u Majića ponoru.